Realpolitika: Assadu sudbina Miloševića

6 Februar 2016
Comments Komentari isključeni za Realpolitika: Assadu sudbina Miloševića
Category Columns
6 Februara 2016, Comments Komentari isključeni za Realpolitika: Assadu sudbina Miloševića

Većina ugovora o miru, da ne kažemo svi, kroz historiju su bili ili kapitulacije, ili proizvodi nemoralnih i nedosljednih kompromisa.

Kada se u maju prošle godine na Al Jazeerinom forumu u Dohi govorilo o sličnostima i razlikama između bosanske i sirijske krize, moj stav je bio da se Sirijci mogu svemu nadati osim pravednom miru. Iako su tada svi svjetski moćnici, osim Irana i Rusije, govorili da “nema mjesta za predsjednika Bashara al-Assada u budućnosti Sirije”, moje skromno mišljenje koja sam iznio i javno i privatno u razgovoru sa sagovornikom na panelu profesorom Louayom Safijem, nekadašnjim glasnogovornikom opozicije, bilo je da se ne trebaju iznenaditi ako ih sa Zapada počnu pritiskati da sa Basharom postignu dogovor.

Ne trebamo zaboraviti da je “Balkanski kasapin” kako su Slobodana Miloševića nazvali prvo u The New York Timesu, a kasnije i u svim zapadnim medijima, od tih istih bio pretvoren u čovjeka mira, koji je potpisao Dejtonski sporazum.

I danas mislim, a to su ovih dana potvrdili i stavovi i Amerike i drugih zapadnih sila s kojima su istupali prije i tokom propalih mirovnih pregovora u Ženevi, da će se, zarad političkog pragmatizma i realpolitike, Assadu progledati kroz prste i od njega napraviti čovjeka mira, s kojim se, uz izvještačene osmijehe, slikaju svjetski moćnici, ti “anđeli mira”, koji su tokom čitavih sukoba vodili ratove za vlastite interese, trgujući ljudskom patnjom kao sredstvom pritiska.

Naravno, s namjerom da ga, kao i Miloševića, prvom prilikom maknu sa političke scene, ili pošalju na kakav međunarodni sud kako bi pokušali saprati svoju savjest.

Većina ugovora o miru, da ne kažemo svi, kroz historiju su bili ili kapitulacije, ili proizvodi nemoralnih i nedosljednih kompromisa. Zašto bi sirijski mir, ako se ikada i postigne, bio drugačiji?

‘Truhli kompromis velikih sila’

Posljednji propali mirovni pregovori o sirijskoj krizi u Ženevi su pokazali da se krenulo u tom pravcu, pa nije ni čudo što su propali.

Kad smo već kod poređenja Bosne i Sirije, u međuvremenu se pojavila još jedna razlika između bosanskih mirovnih pregovora i ovih trenutnih oko Sirije. Ni Dejtonski sporazum, koji je legitimirao etničko čišćenje, genocid i sve ostale zločine sa duge liste zločina protiv čovječnosti, ne bi kao truhli kompromis velikih sila, koje uvijek idu linijom manjeg otpora, ni bio postignut da nije bilo promjene situacije na terenu. Naime, bez pada samozvane republike srpske krajine u Hrvatskoj i ozbiljnih vojnih poraza identičnih paradržavnih tvorevina na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine ne bi bilo dejtonskog mira.

Da je režim Bashara al-Assada htio mirne reforme, do rata ne bi ni došlo.

U Siriji su pregovori došli u vrijeme kada su svi digli ruke od opozicije i kada je imperijalna sila u povratku, Rusija, odlučila zaigrati drugo poluvrijeme hladnoratovske utakmice. Pregovori su prekinuti kada je postalo jasno da ih režim u Damasku koristi samo kako bi nastavio s vojnom opcijom. Ofanziva i napadi na sela oko Halepa su pokazali da za njih mirovna opcija nikada nije bila na umu. Za njih je to bilo samo kupovanje vremena, jer se napokon osjećaju dovoljno jakim da, uz pomoć Rusije i Irana, završe posao. Svijet su uvjerili da je sukob u Siriji između “bezumnih terorista, koji su prijetnja čitavom svijetu, i jedne sekularne republike, koja će od terorista zaštititi manjine”. Da je Assadov režim htio mirne reforme, do rata ne bi ni došlo. Mjesecima su Sirijci na mirnim demonstracijama zahtijevali ne odlazak režima, nego minimum slobode i dostojanstva za one koji ne pripadaju vladajućoj eliti i klanovima iz jedne sekte i partije. Znamo kakvom je brutalnošću na te zahtjeve odgovoreno.

Ali, to što režimu u Damasku nije stalo do mira, nego bi silom da ostvari svoju viziju Sirije, jasno je od prvog dana. Međutim, ni opozicija, a pogotovo oni koji je podržavaju, ne bi trebali biti amnestirani od odgovornosti zbog obustavljanja pregovora u Ženevi, ali iz sasvim drugačijih razloga.

Bilo je očito i prije nego su pregovori počeli da su prvo potrebni pregovori opozicije s opozicijom, kako bi  se oni dogovorili oko minimuma zajedničkih zahtjeva. Oni koji po hotelima svjetskih metropola predstavljaju opoziciju nemaju utjecaj na vojne formacije na terenu. Tek u zadnji čas je Rusija pristala da u pregovorima učestvuju politički predstavnici dvije najutjecajnije vojne frakcije, Jaysh al-Islam i Ahraru-Shama. Kada se prate stavovi onih koji pregovaraju u ime opozicije na terenu i onoga što su stavovi ljudi pod oružjem, vidi se da tu ne postoji jedinstven stav, pa čak ni zajednička vizija buduće Sirije.

Prije ulaska Rusije u sukob, tokom ranijih pregovora u Ženevi, opozicija nije htjela pregovarati dok god se ne zagarantira odlazak Assada. Tada nisu htjeli pristati na prestanak vatre koji je režim nudio. Danas oni zahtijevaju prekid vatre i dostavljanje pomoći opkoljenim civilima kao preduslov da sjednu za sto. To govori ne samo o tome koliko se situacija na terenu pogoršala na štetu opozicije, nego i o slaboj pregovaračkoj strategiji tih snaga, koje raniju vojnu inicijativu na terenu nisu znali kapitalizirati. Ne treba zapostaviti ni njihovo neslaganje oko jedinstvenog stava o tome za kakvu se Siriju bore, onu po viziji ideologa Al-Kaide iz redova Fronta al-Nusre ili moderne građanske države za kakvu se u početku zalagala Slobodna sirijska vojska. Sada je sve to došlo na naplatu.

Odluka u rukama ‘velikih’

Propali pregovori u Ženevi su, nažalost, otkrili još jednu gorku činjenicu – Sirijci se više ne pitaju o svojoj budućnosti. Odluka je sada u rukama globalnih igrača, koji jednu ili drugu stranu pritišću prema vlastitim vizijama i odnosima moći. Kada bi režim u Damasku odlučio odustati od svoje dosadašnje politike i nekim čudom krenuti putem postizanja istinskog mira u Siriji, pitanje da li bi imao slobodu da takvu stratešku odluku donesu ako na to ne pristanu Rusi ili Iranci i ako njihovi interesi ne budu zagarantirani. Razjedinjena opozicija se mora povinovati volji donatora i onih koji ih politički i vojno podržavaju. Volji sirijskog naroda sa početka revolucije tu nema više ni traga.

Odavno je slogan koji promovira vladajuća Bas partija u Siriji onaj da ‘domovina ne pripada onima koji su u njoj rođeni, nego onima koji je brane (naravno, na strani režima)’.

Od sve te halabuke i headlinea, iz Ženeve će ostati samo činjenica da će posljednja napredovanja vojske režima u Damasku, potpomognuta ruskom avijacijom i savjetnicima na terenu te prošiitskim milicijama iz Irana, Libana, Iraka i Afganistana, pokrenuti novi izbjeglički val preko turske granice i vjerovatno prema Evropi. Možda su zato u Londonu Prijatelji Sirije organizirali konferenciju na kojoj bi trebali skupiti novac za, kako rekoše, obnovu ove razrušene zemlje. Koju obnovu i čega? To je kao da gurate konjska kola ispred konja, kako to kažu Arapi u jednoj njihovoj narodnoj uzrečici. Svi znaju da će taj novac trebati da se te nove izbjeglice zadrže u Turskoj, Libanu i Jordanu, daleko od granica civilizirane Evrope, dok Assad ne završi posao. Na kraju, njegov otac je izvršio masakr u Hami i nastavio vladati do svoje smrti. Možda, kakav je vakat, nešto slično pođe za rukom i Assadu mlađem.

Odavno je slogan koji promovira vladajuća Bas partija u Siriji onaj da “domovina ne pripada onima koji su u njoj rođeni, nego onima koji je brane (naravno, na strani režima)”. Drugima koji se ne slažu ostaje da preskaču žice na evropskim granicama, ili umru pod ruševinama burad-bombi, iznevjereni od onih koji su ih ohrabrivali da se bore za svoju slobodu.

Muhamed Jusic

About Muhamed Jusic

Muhamed Jusić is Bosnian analyst on Islam, Balkan and Middle East, Columnist for Al-Jazeera Balkans, associate in Center for Advanced Studies in Sarajevo, Coordinator in network of researchers on Islam in SEE (ISEEF- Islam in South East Europe Forum), member of Complaints Commission of the Press Council in B&H- Member of the Alliance of Independent Press Councils of Europe – AIPCE. He has a degree in Islamic Theology from the Department of Apologetics of the Islamic University in Medina, Saudi Arabia. He is a columnist for the Islamic newsletter Preporod, and correspondent on foreigner affairs for Sarajevo based magazine Start. He publishes articles in the newsletters of the Islamic Community Riyasat “Takvim” and “Novi muallim” and “ Democracy and Security in Southeastern Europe” published by Atlantic Initiative ,as well as in other magazines in Bosnia and Herzegovina and region (such as Dnevni Avaz, Oslobođenje- Sarajevo, Danas- Belgrade, H-alter- Zagreb) He has translated and published a series of short works and books.