Sirijska jednačina s više nepoznatih

22 Oktobar 2015
Comments Komentari isključeni za Sirijska jednačina s više nepoznatih
Category Columns
22 Oktobra 2015, Comments Komentari isključeni za Sirijska jednačina s više nepoznatih

Osim građanskog rata, u ovoj zemlji bjesni mnogo simetričnih i asimetričnih sukoba većeg broja država i nedržavnih aktera.

U Siriji se ne vodi samo jedan rat. Tamo bijesni mnogo simetričnih i asimetričnih sukoba većeg broja država i nedržavnih aktera. I samo naivni vide jednu ili dvije dimenzije tog ratnog ludila.

Prvo, Rusija neće bez ispaljenog metka napustiti pomorsku bazu pod zakupom u Tartusu na mediteranskoj obali. Predsjednik Vladimir Putin želi globalnu afirmaciju ruske sile u najnestabilnijem dijelu svijeta, u kome se odlučuje o cijeni nafte, od koje ovisi stabilnost ruske ekonomije. Sjedinjene Američke Države neće dopustiti da Moskva preko režima u Damasku utječe na bliskoistočne prilike i neprilike. Sigurnost Izraela, kontrola energetskih izvora te plasman američkog vojnog naoružanja tri su nepromjenjiva stuba američke bliskoistočne politike. I jednima i drugima odgovara svojevrsni karantin za međusobno ubijanje terorista.

Rusija neće bez ispaljenog metka napustiti pomorsku bazu pod zakupom u Tartusu na mediteranskoj obali.

Drugo, glavni regionalni akteri – Iran, Saudijska Arabija i Turska – duboko su involvirani u sirijsku krizu, svaka na svoj način i svaka na svojoj strani. Olako i brzo su dopustili militarizaciju opravdanog demokratskog bunta nezadovoljnih Sirijaca. Uz sve moguće moralne ili ideološke razlike, stvaranje uslova za izgradnju strateške dubine bio je njihov podudaran geopolitički cilj. Tako su sve tri uhvaćene u geopolitički vrtlog, iz kojeg pojedinačno neće izaći bez ozljeda. Koordinacija četvorke (Turska, Saudijska Arabija, Iran i Egipat), koju su inicirali u Ankari i Kairu 2012. godine, podržali u Teheranu, a ignorirali u Rijadu, mogući je okvir za izlaz iz tog začaranog kruga.

Treće, u Siriji ratuju režimske, s jedne, i opozicijske, antivladine snage, s druge strane. Da stvar bude komplicirana, međusobno ratuju te iste antivladine frakcije Islamske države Irak i Levant, Front al-Nusra, Slobodna sirijska armija, od kojih je prva (ISIL) radikalnija verzija Al-Kaide (Al-Nusra). Da apsurd bude još veći, jedna grupa stranih boraca bori se protiv druge grupe stranih boraca u državi koja nije njihova.

Iransko-ruska dilema

Četvrto, kao najveća manjinska zajednica, sirijski Kurdi imaju svoju ratnu priču i svoje oružane snage. Uživajući neskrivene simpatije Sjedinjenih Država, u borbi za parče svoje teritorije koje naseljavaju na sjeveroistoku zemlje, ni njihove ratne formacije nisu ostale imune od optužbi za ratne zločine (Amnesty International). Peto, ni sve režimske snage nisu vladine, niti su nužno podređene jednopartijskoj vladavini Baas partije u Damasku. Libanski Hezbollah podržava režim Bashara al-Assada, ali njihova stvarna komanda stoluje u južnom Bejrutu, u drugoj državi. Šesto, možda niste primijetili, ali Izrael nisam još ni spomenuo.

Ipak, ni gore pobrojani simetrični i asimetrični sukobi nisu skroz vjerodostojni, niti moraju biti tačni. Često se nameće teza da je suština uspješnog pregovaračkog procesa određivanje političke sudbine Assada. Regionalni medijski izvori ukazuju da razlike nisu samo na liniji onih koji se bore za ili protiv njega, nego da postoje različita viđenja, skrivene dileme unutar prorežimskog bloka. U tom pogledu, koliko god to nevjerovatno zvučalo, posljednja epizoda ruske vojne intervencije otkriva i rusko-iransko rivalstvo.

Utjecajni iranski krugovi, poput Mehdija Taebija, javno govore o Siriji kao 35. iranskoj provinciji.

Politička i svaka druga sudbina Assada već duže vremena ovisi od volje Teherana. Utjecajni iranski krugovi, poput Mehdija Taebija, javno govore o Siriji kao 35. iranskoj provinciji. Iran obezbjeđuje podršku vojne pješadije, preko Hezbollaha i vojnih savjetnika Iranske revolucionarne garde najvišeg mogućeg ranga. Time je i glas Teherana o političkoj sudbini Assada imao veću snagu od glasa Moskve. Ili je tako bilo sve dok ruska avijacija i mornarica iz istočnog Mediterana i Kaspijskog jezera nisu pokrenuli direktne vojne udare.

Drugo, iranski nuklearni dogovor nije uznemirio samo Izrael ili Saudijsku Arabiju. Treća strana koja se najviše plaši iransko-američkog približavanja jeste Assadov režim. Kada su jedne druge prilike otkriveni tajni iransko-američki razgovori tokom iračko-iranskog rata 1985. godine (Iran Contra), tadašnji saveznik Teherana u režimu oca Hafeza al-Assada pomislio je na alternativna koaliranja, otvorivši dijalog s dotadašnjim neprijateljima, iračkim diktatorom Saddamom Husseinom i jordanskim kraljem Husseinom.

Ničim izazvana poruka

U tom sam kontekstu pročitao naredbu iranskog vrhovnog lidera Ali Khameneia, koji je zabranio bilo kakve kontakte iranskih zvaničnika s američkom stranom u sedmici kada su iranski parlamentarci prihvatili iransko-američki nuklearni sporazum. Na prvi pogled, njegova ničim izazvana poruka nije bila namijenjena ni američkom predsjedniku Baracku Obami, ni državnom sekretaru Johnu Kerryju, ni iranskim pragmatičarima, predsjedniku Hassanu Rouhaniju ili ministru vanjskih poslova Mohammadu Zarifiju. Prije će biti da je bila upućena sve uplašenijem režimu Assada, koji, poput svog oca iz 1985. godine, opet razmišlja o alternativnim opcijama i podjeli svoje ovisnosti i na rusku stranu.

Informaciju američkih izvora da su četiri ruske krstareće rakete, ispaljene sa vojnih brodova u Kaspijskom jezeru, pale na teritorij Irana prije par dana brzo su demantirali u Moskvi. “Sve naše krstareće rakete pogodile su zadanu metu”, piše u saopćenju koje potpisuje glasnogovornik Ministarstva odbrane, general Igor Konašenkov. Prema istom izvoru, 26 krstarećih raketa preletjelo je iranski i irački teritorij prije udara na 11 meta pod kontrolom ISIL-a.

Postoji li objektivni sud oko ove kolosalne ljudske tragedije?

Nije promakla ni izjava ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova o višegodišnjoj saradnji i podudarnosti ciljeva Ruske Federacije i Saudijske Arabije u Siriji nakon susreta predsjednika Putina i saudijskog ministra odbrane, princa Mohammeda bin Salmana, u ruskom gradu Sočiju. A nije logična ni posljednja uspješna ofanziva ISIL-a u okolini Halepa, u kojoj su zauzeli nekoliko okolnih sela, a sve u jeku tolikog broja navodno uspješnih ruskih udara na položaje ISIL-a. Značajnije od toga može biti samo da je u toj ofanzivi stradao i visoko rangirani iranski brigadni general Hossein Hamedani.

Postoji li objektivni sud oko ove kolosalne ljudske tragedije? Mogu li se opravdati postupci pojedinih bliskoistočnih diktatora njihovom navodnom zaslugom za stabilnost ili prosperitet kojeg indeksi UNDP-a nisu prepoznali? Zašto je kod muslimanskih intelektualaca dominantno ono jeftino, simplicirano ili konspirativno objašnjenje da za sve bliskoistočne nedaće krivicu snose Sjedinjene Države ili Izrael?

Šta je logično u Siriji?

Ako samo Zapad inicira taj kontrolirani haos na Bliskom istoku, kako navode, šta reći za ulogu regionalnih aktera? Šta reći za odsustvo kulture dijaloga kod bliskoistočnih država, odsustvo inkluzivne političke kulture, sheme kolektivne sigurnosti, da ne spominjemo odsustvo demokratskog poretka. Zajednička karakteristika za sve njih jeste činjenica da nemaju ne zapadnjački, nego nikakav izborni legitimitet.

Prema kriterijima Freedom Housea, od 410 miliona stanovnika koji žive u 21 državi Bliskog istoka i sjeverne Afrike, samo pet posto njih je slobodno. Korelacija da jedna demokratija rijetko ili nikako ne ratuje s drugim demokratijama također objašnjava zašto nedemokratske bliskoistočne države, umjesto Kantovog stalnog mira (perpetual peace), biraju stalni rat.

Od svih arapskih država, Sirija je prva priznala Islamsku Republiku Iran 1979. godine.

Sirija je imala historiju konflikta političkog islama, s jedne, i autoritativnog vladajućeg režima, s druge strane, što se najčešće ilustrira masakrom sirijske vojske nad pripadnicima pobunjene Muslimanske braće u Hami 1982. godine. Od svih arapskih država, Sirija je prva priznala Islamsku Republiku Iran 1979. godine i tako inicirala podjelu arapskog bloka na antiiranski i proiranski. Današnje razumijevanje sirijskog konflikata mnogo je složenije od dva spomenuta slučaja.

Ako bi kojim slučajem sirijski diktator prestao obnašati vlast, ima li odgovora šta će biti dan poslije? Da li bi preko noći nestale sektaške, ideološke, međuetničke podjele? Da li bi prestali teroristički napadi, geopolitičko rivalstvo ili proxy ratovi? Da li bi bliskoistočna politika sile dala ustupka politici dijaloga? Na koncu, da li bi intelektualne muslimanske elite vidjele imalo dalje od jeftinog izgovora, objašnjenja da je za sve kriv isključivo Zapad?

Emir Hadzikadunic

About Emir Hadzikadunic

Emir Hadzikadunic completed interdisciplinary postgraduate program in Human Rights and Democracy at the University of Sarajevo / University of Bologna in 2002., undergraduate program in Communications at the IIUM in Kuala Lumpur in 1997. Obtained additional academic training at College of Europe Bruges, Belgium; San Pablo CEU University Madrid, Spain; Danish School of Public Administration Copenhagen, Denmark; and Diplomatic Academy Dubrovnik, Croatia. Currently PhD candidate at the International University of Sarajevo (2013-2016). Published two books: Zašto Iran (in English: Why Iran), by the Center for Advanced Studies, Sarajevo in 2013 and Od Dejtona do Brisela (in English: From Dayton to Brussels), by the Center for Interdisciplinary Postgraduate Studies, Sarajevo in 2005. Additionally published chapter in books, academic journal articles and media outlets on Middle East, Political Culture in B&H and European Integration. Lectured at the International University of Sarajevo, Media Plan institute, London School of Public Relations / implemented by SPEM Komunikacijskas kupina from Maribor and Multilateral Academy. Served as Ambassador of B&H to IR of Iran from 2010-2013. Currently working as the Secretary General at the International University of Sarajevo.