Srebrenica i srpski nacionalni interes

5 Juli 2015
Comments Komentari isključeni za Srebrenica i srpski nacionalni interes
Category Columns
5 Jula 2015, Comments Komentari isključeni za Srebrenica i srpski nacionalni interes

Interes na kojeg se pozivaju srpski političari sistematski nalaže negiranje genocida, relativiziranje zločina i izjednačavanje krivnje.

Sanjajmo samo jednu minutu da Srbija i Bosna i Hercegovina zajednički predlože rezoluciju o srebreničkom genocidu. I da to učine u Beogradu i Sarajevu. Pretpostavimo da službena Srbija konačno prizna zločin kojeg su pravosudne institucije civiliziranog svijeta više puta dokazale i pravosnažno presudile. Pomislimo na samo jednu sekundu da ova vlast bh. entiteta Republika Srpska prizna šta je tim istim pravosnažnim presudama ona vlast RS-a učinila.

Pretpostavimo da predsjednik RS-a Milorad Dodik prihvati to što uporno negira, da premijer Srbije Aleksandar Vučić izgovori tu riječ kad govori o strašnom zločinu. Pomislimo da se obojica skrušeno poklone pred nevinim žrtvama i da, rame uz rame s bošnjačkim političkim prvacima, odaju počast i pošalju jasnu poruku civiliziranom svijetu da je rat u Bosni i Hercegovini završen.

Bilo bi dovoljno da mi sami, onako komšijski, u svojoj boli, s naučenim lekcijama iz prošlosti, gledamo u svijetlu budućnost.

Tada bi suvišne bile i evropske, i američke, i britanske rezolucije. U Potočarima bi suvišni bili i Joe Biden, i Bill Clinton, i Ahmet Davutoglu, i Federica Mogherini… Bilo bi dovoljno da mi sami, onako komšijski, u svojoj boli, s naučenim lekcijama iz prošlosti, gledamo u svijetlu budućnost.

Ali, da se ne lažemo više. Službena Srbija nema te snage. Aktualna beogradska politika nema te vizije. Premijer Vučić nema te hrabrosti. Predsjednik Tomislav Nikolić nema ni te smjelosti bivšeg predsjednika Borisa Tadića, koji je skupštinskom deklaracijom makar referirao na tu pravosudnu istinu. Dok svi oni dopuštaju sebi da govore o zločinu, o jezivom, strašnom zločinu, o paklu Srebrenice, jednako traže neki izgovor, neku relativizaciju.

Vučić bi malo u Potočare…

Spominju i Prvi i Drugi svjetski rat, i ustaške zločine u Jasenovcu, i zločine kolonijalnih sila iz prošlosti, za koje se te države nisu nikome izvinjavale. Izvode sve moguće verbalne vratolomije, samo nema iskrenog pokajanja, nema ga ni 20 godina poslije. I još se diplomatski protive svom bilateralnom i multilateralnom snagom kad se, pored njih takvih, neka moćna država usudi Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda predložiti rezoluciju o Srebrenici.

Kako kaže, premijer Vučić bi da riskira, da posjeti Potočare, da se pokloni žrtvama. Za sve to je spreman, samo neće da izgovori tu riječ, neće da prizna tu pravosudnu istinu. On bi malo u Potočare, a malo bi tužio i sudio Nasera Orića. Malo bi o neovisnom pravosuđu Srbije, o tome kako Srbija ne živi u srednjem pravosudnom vijeku. A onda bi na konferenciji za štampu citirao izjave svjedoka o navodnim zločinima Nasera Orića, kao da je to sudnica. Kao da nije bilo Haškog tribunala i Orića u njemu, da se o tome svjedoči kad je trebalo. Kao da se Bosna i Hercegovina plašila sudske istine, kao da nije izručivala svoje generale i vojnike, prihvatala osuđujuće i oslobađajuće presude.

Vučić bi malo s Moskvom, malo s Briselom. Malo bi se dodvoravao Sarajevu, malo Banjoj Luci. Jedan dan će pitati Bošnjake da li ga žele u Potočarima, drugi dan će tražiti dozvolu od Dodika da se pokloni žrtvama. Ta njegova dualnost pokazuje da se nalazi u jednoj tranziciji – od ponositog četnika, kojeg se ponekad postidi, do nesigurnog demokrate, kojeg se još plaši.

Vučić bi malo s Moskvom, malo s Briselom. Malo bi se dodvoravao Sarajevu, malo Banjoj Luci.

Nedavno sam napisao da su zahvaljujući Vučiću iz Srbije zapuhali neki novi vjetrovi, da je ponuda Bošnjacima da se grade “zajedničke domovine” ozbiljna, preozbiljna politička poruka da bi se ignorirala. Nisam požalio, ali jesam pogriješio. Doduše, nije se ta ispružena ruka Vučića nimalo ignorirala. Pozdravilo je vladino i nevladino Sarajevo taj jezik i tu kulturu dijaloga. Stvorio se taj momentum o kojem govori član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović. Očekivalo je Sarajevo i posjetu predsjednika Nikolića, koji je, umjesto komšijskih darova, došao po glavu Nasera Orića. Predsjednik Nikolić mogao je samo priželjkivati da ga takvoga poniženo Sarajevo i ugosti.

Teoretičari zavjere pričaju da su velike sile spriječile srpsko-bošnjački dijalog. Ističu da je ničim izazvan prijedlog britanske rezolucije oživio srpsko-bošnjačke tenzije kako bi opteretili rusko-tursko približavanje. Drugi ističu da smo imali samo iluziju srbijanske finoće i srpsko-bošnjačkog dijaloga. Analitičari u Srbiji se plaše da se postupcima Zapada i blefiranjem Moskve Srbija uvlači u sukob Zapada i Rusije, “u sukob velikih, koji imaju i nož i pogaču i koji nas mogu popiti u čaši vode”.

Samo to nam trebaju reći

Šta god bila stvarna pozadina, znamo dobro šta je Srbija izabrala. A izabrala je kampanjsko negiranje genocida, pravosudnu agresiju i diplomatsko blamiranje. Kao da pravna poniženja srbijanskog pravosuđa u Austriji u slučaju Jovan Divjak i Velikoj Britaniji u slučaju Ejup Ganić nisu bili dovoljni. Pali su toliko nisko da lobiraju Nigeriju, Čile, Angolu i druge nestalne članice Vijeća sigurnosti UN-a u svom diplomatskom ratu protiv Srebrenice.

Vučić je tako brzo, prebrzo izgubio taj kapital i tu percepciju vjerodostojnog, hrabrog političara, koji će otvoriti jednu novu stranicu. I više nije uopće bitno da li će on doći u Potočare ili neće. To sada isključivo zavisi od njegove diplomatske procjene, šta je veća, a šta manja šteta za Srbiju. Ili od Dodika, koga svakako najavljuje pitati.

Treba nam i vlastita snaga i pamet da ostanemo ustrajni u odbrani pravosudne istine, demokratske i cjelovite države.

Druga bolna istina je da rat u Bosni i Hercegovini nije završen. Zato nam u Srebrenici trebaju i Joe Biden, i Bill Clinton, i Ahmet Davutoglu, i Federica Mogherini… I zato nam trebaju rezolucije i Evropskog parlamenta, i američkog Kongresa, i Vijeća sigurnosti UN-a… Trebaju nam jer srpski nacionalni interes, na kojeg se pozivaju i Vučić i Nikolić, ili, recimo Tadić, sistematski nalaže negiranje genocida, relativiziranje zločina i izjednačavanje krivnje. Treba nam i vanjski faktor, da nadzire da nas kakav umišljeni i pomahnitali nacionalista ne vrati 20 godina unazad i da rat iz svoje glave ne prenese u naša sela i gradove. Treba nam i vlastita snaga i pamet da ostanemo ustrajni u odbrani pravosudne istine, demokratske i cjelovite države.

A vlasti Srbije, kad sljedeći put spomenu ili predlože srpsko-bošnjački dijalog, prvo treba upitati jesu li spremni prihvatiti pravosudnu istinu civiliziranog svijeta. Samo to nam trebaju reći.

Izvor: Al Jazeera Balkans

Emir Hadzikadunic

About Emir Hadzikadunic

Emir Hadzikadunic completed interdisciplinary postgraduate program in Human Rights and Democracy at the University of Sarajevo / University of Bologna in 2002., undergraduate program in Communications at the IIUM in Kuala Lumpur in 1997. Obtained additional academic training at College of Europe Bruges, Belgium; San Pablo CEU University Madrid, Spain; Danish School of Public Administration Copenhagen, Denmark; and Diplomatic Academy Dubrovnik, Croatia. Currently PhD candidate at the International University of Sarajevo (2013-2016). Published two books: Zašto Iran (in English: Why Iran), by the Center for Advanced Studies, Sarajevo in 2013 and Od Dejtona do Brisela (in English: From Dayton to Brussels), by the Center for Interdisciplinary Postgraduate Studies, Sarajevo in 2005. Additionally published chapter in books, academic journal articles and media outlets on Middle East, Political Culture in B&H and European Integration. Lectured at the International University of Sarajevo, Media Plan institute, London School of Public Relations / implemented by SPEM Komunikacijskas kupina from Maribor and Multilateral Academy. Served as Ambassador of B&H to IR of Iran from 2010-2013. Currently working as the Secretary General at the International University of Sarajevo.