Tursko-ruski konflikt: Više geografsko nego historijsko pitanje

9 Decembar 2015
Comments Komentari isključeni za Tursko-ruski konflikt: Više geografsko nego historijsko pitanje
Category Columns
9 Decembra 2015, Comments Komentari isključeni za Tursko-ruski konflikt: Više geografsko nego historijsko pitanje

Piše: Wadah Khanfar

Potrebe geografije i ekonomski interesi obje države u prednosti su nad historijskim gorčinama i reakcijama današnjice.

I turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegov ruski kolega Vladimir Putin dobri su poznavaoci historije. Svaki od njih ima svoja čvrsta uvjerenja o historiji. To je očito u govorima i izbornim kampanjama oba predsjednika. Međutim, moramo biti oprezni kada gledamo historiju kao osnovu međudržavnih odnosa, naročito kada govorimo o državama s etabliranim interesima i stabilnom geografijom. Odnosi između Turske i Rusije više su subjekt geografskih zahtjeva nego međusobne gorke historije.

Uobičajeno je u politici prizivati historiju. Tokom izborne kampanje 2012. godine ruski predsjednik je govorio o novoj Rusiji, terminu koji je koristio Petar Veliki, najpoznatiji car u ruskoj historiji, kada je opisivao silom pripojene teritorije svojoj državi na početku 18. stoljeća, pretvorivši tako Rusiju u carstvo a sebe imenujući imperatorom Petrom Velikim.

S turske strane, historijska dimenzija bila je vidljivija tokom turske kampanje pred predsjedničke izbore i uzastopnih govora koji su ponovo uspostavili vezu između moderne turske države i njene seldžučke i osmanske prošlosti.

Sličnost s historijom u oba slučaja je, međutim, motivirana domaćim razmatranjima. Obje države prolaze kroz period tranzicije duž svojih političkih i društvenih staza.

Putin pokušava uspostaviti ono što naziva novom Rusijom, a turska Stranka pravde i razvoja nastoji izgraditi ono što naziva novom Turskom. No, postoji ključna razlika između te dvije situacije.

Prošle slave

Putinova Rusija, zapravo, uopće nije nova. To je ista Rusija koja se želi vratiti u prošlost. Snovi o Moskvi koja sjedi na tronu Sovjetskog saveza nastavljaju iskušavati bivšeg agenta KGB-a koji je u nekoliko navrata kazao kako je raspad SSSR-a bio najveća politička katastrofa 20. stoljeća. Putin nije zaboravio snagu uvrede Rusiji u danima koji su uslijedili nakon pada Sovjetskog saveza, naročito iz vremena njegovog prethodnika Borisa Jeljcina: ekonomski kolaps, bezakonje, pobune manjina i gubitak prestiža.

To je bilo očito tokom ruske vojne invazije na Gruziju 2008. godine. Bilo je i očitije kada je Putin anektirao Krim i intervenirao na istoku Ukrajine, koristeći kao izgovor zakon koji obavezuje Kremlj da štiti ruske manjine gdje god su u opasnosti. To je, usput, ista stvar koju je Petar Veliki uradio kada je okupirao Ukrajinu i potčinio je hegemoniji ruske države, a sebi dao titulu imperatora svih Rusa.

Nova Turska, s druge strane, nema aspiracije da obnovi prošle slave Osmanlija. Turska država je više koncentrirana na svoj civilizacijski opseg, ne iz želje da nameće vojnu hegemoniju već se nastoji ponovo povezati s međusobnom historijom kao pogonskom silom za budućnost. Radeći tako, Turska se bori za naslijeđe koje je razdvojilo Turke od Arapa.

Prije nego pođemo govoriti o nedavnoj krizi između Rusije i Turske, pogledajmo utjecaj historije na ponašanje obje države i otkrijmo je li tendencija Putina i Erdogana da prizovu historiju odlučujući faktor u odnosu na krizu.

Putin, koji u svom uredu drži sliku Petra Velikog, koristio je historiju u proteklih nekoliko godina da dodijeli nacionalistički legitimitet svom režimu. Nakon propasti Sovjetskog saveza i njegove komunističke ideologije, Putin je shvatio da historija carske Rusije predstavlja efikasan resurs za izgradnju novog legitimiteta i isticanje ruske razlike i historijske jedinstvenosti, kao i da bude odgovarajući izgovor za borbu protiv političkih reformi i javnih sloboda, tvrdeći da nisu ništa novo već da je cilj zapadnjačkih projekata, stranih ruskom društvu, njegovo potkopavanje i oduzimanje njegovog identiteta.

Kao dodatak političkom angažmanu historije, Putin se divi ličnosti Petra Velikog, često ga spominjući. Položio je cvijeće na historijski spomenik Petru Velikom na Dan ruske mornarice prošlog jula jer je on bio prvi vladar koji je izgradio rusku borbenu flotu na Crnom moru.

Putin je sigurno vidio testament imperatora Petra Velikog u kojem sljedbenicima preporučuje da neumorno nastave nastojanja da osvoje Konstantinopolj i da nastave pohode sve do Zaljevskih voda i obala Indije, jer je smatrao da je, ko god kontrolira Konstantinopolj, u poziciji da kontrolira cijeli svijet.

Kontrola Konstantinopolja

Petar Veliki došao je do tog zaključka nakon gorkog iskustva i rata protiv Osmanskog carstva tokom kojeg je napravio savez sa safavidskom dinastijom u Iranu, želeći sve napore usmjeriti protiv zajedničkog im neprijatelja, Osmanlija.

No, zašto je ruski car, koji je vladao Rusijom više od 40 godina (1682-1725), mislio da onaj ko kontrolira Konstantinopolj kontrolira svijet? Je li to bilo zbog historije i velike ogorčenosti zbog pada Konstantinopolja, pravoslavne prijestolnice, u muslimanske ruke sredinom 15. stoljeća? Tako je, pretpostavljajući, naravno, da je taj pad u ruskom umu primljen u vrijeme kada se koncept Izuzetne Misije Ruske Nacije, koja sebe smatra pravim nasljednikom autentične kršćanske zastave, sukobljavao i s muslimanima koji su zauzeli Konstantinopolj i s heretičkim katolicima koji su vladali Rimom?

Ja ne vjerujem u to, jer je Petar Veliki bio poznat po zanemarivanju Crkve; on je bio onaj koji joj je oduzeo nezavisnost i anektirao je u Carski dvor kako bi postala marioneta u njegovoj ruci nakon što je bila jaka vjerska globalna stavka s velikim simbolizmom.

Razlog takvog testamenta Petra Velikog o važnosti Konstantinopolja najvjerovatnije nema veze s historijom – već geografijom.

Kada Putin baci pogled preko ogromne karte njegove države, osjeća se ponosnim. Predsjednik je države koja je najveća na svijetu. Tačno je da u Ruskoj Federaciji žive 144 miliona ljudi, što je manje od polovine broja američkog stanovništva, koji iznosi blizu 333 miliona. No, Rusija zauzima više od 6,5 miliona kvadratnih milja (više od 17 miliona kvadratnih kilometara), što je dvostruko više od teritorije Sjedinjenih Američkih Država.

Ruska geografija

Geografija je Rusiji osigurala veliko i široko prisustvo jer povezuje evropski i azijski kontinent. No, sama geografija je razlog zašto ta zemlja osjeća veliku opasnost i stalne prijetnje. To objašnjava dosta stavova ruske države, njene ratove, poteze i ambicije.

Geografija najveće države svijeta boluje od nekoliko problema, među kojima su ogromna nenaseljena područja s oštrom klimom na istoku.

Duge ruske granice su teške za zaštitu i kontrolu. Ipak, dva ključna problema stalno tvore ruski strateški kompleks. Prvi je strateška izloženost Zapadu zbog nedostatka prirodnih geografskih barijera koje bi mogle zaustaviti napadačke armije iz Evrope. Drugi problem je stari ruski san o dostizanju toplih voda Sredozemnog mora i Indijskog okeana.

Izloženost ruskih granica zapadnoevropskim susjedima uvijek je bilo opravdanje Moskve za usvajanje strategije napada zbog svoje odbrane. Takve strategije su donosili ruski carevi i lideri SSSR-a. To je ista strategija koja je pokrenula Putina da intervenira u Gruziji i Ukrajini kako bi spriječio te dvije države da se priključe Evropskoj uniji i NATO-u. Rusija jednostavno ne može dozvoliti NATO-u da postavi rakete na puškomet od Moskve.

Drugi kompleks je taj što se većina ruskih luka nalazi na Arktičkom okeanu i ne rade zimi jer su vode zamrznute. Rusija je u ogromnoj potrebi za lukama koje se nalaze na toplim morima i to je pitanje nacionalne sigurnosti. Možda to objašnjava veliki historijski sukob zbog Krimskog poluotoka, koji se nalazi na Crnom moru, između osmanske države i carske Rusije.

A možda to objašnjava Putinov prošlogodišnji brzi potez da pripoji Krim Rusiji. On joj omogućava pristup vodama koje ne mrznu zimi. Čim je anektirao Krim, Putin je pokrenuo izgradnju 80 borbenih brodova i određeni broj vojnih podmornica u luci Sevastopolj. Njegov cilj je da ima naprednu pomorsku silu u Crnom moru.

Turski moreuzi

Međutim, san o pristupu toplim morima ne može biti u potpunosti ispunjen s ruskim lukama na Crnom moru. Ponovo je geografija razlog. Ruski komercijalni i vojni brodovi mogu napustiti Crno more ili ući u njega samo kroz turski moreuz Bosfor. Put ka Mediteranu vodi kroz drugi turski moreuz – Dardanele.

Dogovor iz Montreuxa od 1936. garantira međunarodni pomorski saobraćaj kroz oba morska puta tokom mirovnog perioda. Međutim, oba su pod turskom vladavinom. Turska može, pod izgovorom organizacije pomorske navigacije, odgađati prolazak ruskih komercijalnih brodova ukoliko to želi. U slučaju rata, turska kontrola prolaska ratnih brodova može postati još strožija.

Stoga je postojanje ruske vojne baze u sirijskoj luci Tartus postalo izuzetno važno prema gledištu Moskve. To je jedina luka koja je na raspolaganju ruskim vojnim brodovima za korištenje u Mediteranu, daleko od svih onih moreuza i brojnih geografskih čvorišta.

Kada se vratimo na krizu koja je izbila između Turske i Rusije nakon obaranja ruskog borbenog aviona iznad tursko-sirijske granice, geografske neminovnosti i složena mreža obostranih interesa sprečavaju eskalaciju sukoba. Svaka od obje strane ima vlastite razloge.

Isprepleteni interesi

Turska zna kako su brojni faktori protiv eskalacije tenzija s Rusijom: ona uvozi 55 posto svoga zemnog plina iz Rusije; dijele susjedstvo u centralnoj Aziji; imaju zajedničke interese u Crnom moru. To može objasniti smirenu tursku retoriku u danima nakon obaranja aviona.

S ruske strane, tursko članstvo u NATO-u jeste fundamentalni faktor odvraćanja od dodatnih tenzija. Tu je i ruska potreba za strateškim partnerstvima s Turskom. Partnerstva su veoma važna, naročito kada se govori o projektu plinovoda na koji Rusija računa kako bi imala pristup Evropi, nakon što su iskvareni odnosi između Rusije i Ukrajine.

Za Rusiju je također važno da ima ekonomski pristup Turskoj nakon evropskih sankcija. Svi ti faktori brane Rusiji da ode tako daleko i pokrene neku akciju protiv Turske. Vrijedi istaći, naprimjer, da je ruska administracija brzo objavila da se sankcije Ankari ne odnose na plin koji će nastaviti teći kroz dva plinovoda u Tursku. Korištenje zemnog plina kao oružja u ovom slučaju bi se moglo tretirati kao ozbiljna eskalacija koja bi naštetila Rusiji koliko i Turskoj, ako ne i više.

Rusija također ne želi mogućnost otvorenog sukoba na tri fronta u isto vrijeme. Njena intervencija u Ukrajini bila je skupa i sumnja se u njenu isplativost. Započinjanje bitke s Turskom ne izgleda kao prihvatljiva strateška mogućnost u ovom trenutku.

Koracima koje je pokrenula Moskva protiv Ankare reflektirano je Putinovo lično osjećanje poniženja zbog toga što je Turska oborila ruski borbeni avion. Zabrinut je za svoj imidž snažnog čovjeka. Zapravo, izrazio je svoje osjećaje kada je opisao incident kao zabijanje noža u leđa. Računao je na Tursku u sukobu sa Zapadom. Javno je to istakao decembra prošle godine kada je opisao Erdogana kao čovjeka s jakom ličnosti jer se odupro pritiscima Zapada. Čak je objavio da će obje države potpisati međusobni energetski sporazum. To se desilo u vrijeme kada je Turska odbila učestvovati u nametanju sankcija Rusiji i nakon što su dvije države potpisale obimne ekonomske sporazume.

Ruska vojna intervencija u Siriji

Međutim, čini se da je Putin pogrešno shvatio Tursku. Računao je na ekonomske interese, ali nije obratio pažnju na turske interese nacionalne sigurnosti. Vojno je intervenirao u Siriji bez ikakvog razmatranja dubine turske strategije. Otišao je daleko u vrijeđanju Turske kada su njegovi borbeni mlažnjaci napali sirijske pobunjenike koji su saveznici Ankare, koja potom nije imala druge opcije nego poslati snažnu poruku tako što je oborila ruski avion zbog upada u turski zračni prostor. To je bila žestoka, ali kalkulirana poruka.

Kriza između te dvije strane vremenom će se smiriti. Putin će pokušati vratiti nešto od svog prestiža kroz ekonomske sankcije i žestoku retoriku. Štaviše, zajednički interesi obje strane će primorati na put smirenosti. Politička razmatranja su određena potrebama, a ne emocijama. U slučajevima i Turske i Rusije potrebe geografije i ekonomski interesi imaju prednost nad historijskim gorčinama i reakcijama današnjice.

Ruska avantura u Siriji nije bila dobro proračunata. Ruske neprilike će postati dublje. Možda će sjećanja na sovjetsku intervenciju u Afganistanu isplivati kako se ruski gubici, ljudski i materijalni, nastave gomilati. Obaranje ruskog aviona bila je turska efikasna poruka da je Orijent, za koji je Putin mislio da je otvorena strateška arena, složeniji nego što on misli i daleko opasniji nego što računa.